Rock and Roll dnevnik
6Strings - Rock and Roll diary
Popis tekstova
Blog
ponedjeljak, travanj 28, 2008
Ako je piramida prva asocijacija vezana uz Egipat, bez obzira na vrijeme i generacijsku pripadnost, onda je Johnny Cash sinonim za country glazbu ili jedan od samo nekoliko nedodirljivih ikona američke popularne glazbe u posljednjih pedesetak godina. Ne biste pogriješili ako biste za njega rekli da je povijest američke glazbe.

Johnny Cash, općepoznat kao 'Čovjek u crnom' (Man In Black), zasigurno je najpoznatija ličnost iz svijeta glazbe za svakog Amerikanca, nešto poput nacionalnog dobra i hodajuće legende, a za sve američke glazbenike bio je veličina s kojom bi voljeli udisati isti zrak u prostoriji, vjerojatno se odreći i pokojeg dijela tijela, a mnogi bi prodali i dušu samom vragu, samo da bi snimili nešto s njim u studiju ili uz njega stali na pozornicu.

Tijekom svoje glazbene karijere koja je trajala gotovo pedeset godina objavio je, na petstotinjak albuma, više od 1500 pjesama, na Billboardovu ljestvicu najuspješnijih singlova ušetao je 48 puta (više nego, primjerice, Michael Jackson ili Elton John), prodao je više od 50 milijuna ploča, osvojio 14 Grammyja (uključujući i onaj za životno djelo 1999.), nebrojeno mnogo Country Awards nagrada, 1980. primljen je u Country Music Hall Of Fame (kao prvi živući izvođač), 1989. u Songwriters Hall Of Fame, a 1992. u Rock 'n' Roll Hall Of Fame postajući tako prvi i, zasad, jedini izvođač kojem je uspjelo useliti se u tri kuće slavnih (bilo za života ili nakon njega).

38 godina proveo je na turnejama, putujući u crnom, luksuznom autobusu kojeg je zvao Unit One od Amerike, Japana i Australije, preko Vijetnama (za vrijeme rata, naravno) do Europe (uključujući i zemlje tadašnjeg istočnog bloka, komunističku Poljsku, Čehoslovačku i Mađarsku). A baš kao što kaže jedna njegova pjesma - bio je svugdje. Od zatvora do Bijele kuće, od Nixona do Clintona.

Njegov posljednji koncertni izlazak na pozornicu zbio se u zimu 1997., u dvorani Orpheum u Grazu. Skrivajući se u sjeni reflektora pustio je publiku da dotakne granicu histerije prije nego što se približio mikrofonu i, po posljednji put, jednostavno, kao i uvijek, izustio: "Hello, I'm Johnny Cash." Njegov siguran i uspravan hod nije dao naslutiti koliko je bolestan. Izgledom podsjećajući na propovjednika iz klasičnih western filmova, s pištoljem u jednoj, a Biblijom u drugoj ruci, s poput ponora dubokim i kao vihor snažnim glasom, ostavljao je dojam čovjeka koji je na cesti za Raj pogrešno skrenuo i završio u Paklu... Nakon što je ondje prebio vraga, vratio se da nam to ispriča.

John R. Cash rođen je 26. veljače 1932., kao četvrto od sedmero djece u Dyesseu (farma blizu Kingslanda), Arkansas. (Vezano uz njegovo ime, zanimljivo je napomenuti kako se roditelji nisu mogli dogovoriti oko srednjeg imena svojeg djeteta, pa se stoga uvijek navodi samo inicijal R., mada se smatra da on predstavlja očevo ime), I premda je uvijek tvrdio da u njemu ima indijanske krvi (preci su mu navadno bili Cherokee Indijanci), njegovi korijeni sežu sve do Škotske, gdje se njegovo prezime pisalo Caesche, a prvi američki Cash spominje se 1667.

Njegov otac, Ray Cash, bio je radnik na željeznici koji je jedva prehranjivao obitelj, sve dok Rooseveltov New Deal iz 1933. nije omogućio da Cashovi postanu zadrugari - tada su se uselili u novu kuću, ali zauzvrat su morali obrađivati nepregledna polja pamuka.

Cashovo djetinjstvo bilo je obilježeno mnogobrojnim tragedijama, a ako isključimo mnogobrojne poplave i rane na jagodicama prstiju od 'košuljica' koje štite pamuk, najtraumatičnije iskustvo bilo je smrt starijeg brata Jacka kojeg je 1944. gotovo napola prerezala velika pila u obližnjoj pilani. Bratovo dugotrajno umiranje u mukama prepuno buncanja bilo je potresno, no i religiozno iskustvo za Casha, koji se osjećao krivim za njegovu smrt, jer je bezbrižno sjedio uz rijeku i pecao u trenutku nezgode, te se nakratko povukao u sebe (živnuo je s dolaskom puberteta i prvih ljubavi). Svoje teško djetinjstvo opjevao je u mnogim pjesmama: "Pickin' Time", "Five Feet High And Rising", "Look At Them Beans", a do smrti govorio je kako se veseli susretu s bratom.

Zaslužna za njegovo glazbeno usmjerenje bila je njegova majka, jer kako sam Cash kaže, ona je oduvijek bila s gitarom, svirala ju, a cijela obitelj pjevala je gospel pjesme, kako za vrijeme rada, tako i u trenucima odmora. U srednjoj školi, Cash će prvi put zapjevati u jednoj radijskoj emisiji.

Nakon završene srednje škole, 1950., otišao je u Detroit, gdje se zaposlio u tvornici automobila Pontiac. Zatim je došlo vrijeme kad je trebalo odgovoriti na poziv domovine i odraditi vojni rok. Na vojnoj obuci u Teksasu, u San Antoniju, upoznao je svoju prvu, tada buduću, suprugu Vivian Liberto. Kao radio-operater Zračnih snaga, vojsku je odslužio u Landsbergu, u Njemačkoj, gdje je, kupivši svoju prvu gitaru za 5 dolara, osnovao svoj prvi sastav Landberg Barbarians, a nakon povratka u SAD, 1954. razvojačeni narednik Cash oženio se s Vivian s kojom je imao četiri kćeri: Rosanne (i sama je danas country pjevačica), Cathy, Cindy i Taru.

S novoosnovanom obitelji preselio se u Memphis, gdje se zaposlio kao prodavač u trgovini tehničkom robom pohađajući povremeno tečaj za radio-najavljivače. Istodobno, osnovao je mali bend - Tennesse Two (Luther Perkins, brat Carla Perkinsa, autora "Blue Suede Shoes" na lead gitari i Marshall Grant na kontrabasu; kasnije će, dolaskom bubnjara W. S. Hollanda, postati Tenneessee Three) s kojim je izvodio glazbu na lokalnoj radio postaji. Žarko želeći snimiti album gospel pjesama, otišao je, kao i mnogi tada, na audiciju kod Sama Phillipsa.

Naravno, Sam Phillips ga je glatko odbio, jer snimati pjesme nadbožnog sadržaja u vrijeme kad iz svih radio prijamnika trešti zvuk nove glazbe zvane rock 'n' rolla jedan drugi mladac, imena Elvis Presley, baca svojom pojavom i svojim kukovima cijelu Ameriku u trans - bila je prava ludost, stoga mu je duhovito rekao: "Momak, pođi kući, griješi pomalo, pa se vrati."

Phillips nije niti pomislio da bi se Cash vratio godinu dana kasnije s dvije pjesme "Cry Cry Cry" i "Hey Porter", dvije hillybilly stvari koje su se Phillipsu svidjele, te ih je odlučio snimiti i mladom, dvadesettrogodišnjem Johnu pružiti priliku. 1955. John Ray Cash potpisao je za tvrtku Sun Records Sama Phillipsa, postajući tako dijelom prvog vala rockabilly glazbe kojemu su također već pripadali Elvis Presley, Jerry Lee Lewis i Carl Perkins čineći tako čuveni 'kvartet od milijun dolara'.

Od sve četvorice, Phillipsu je najdraži bio upravo Cash koji je bio sušta suprotnost Elvisu, kojeg Phillips nikad nije do kraja prihvatio, smatrajući ga više sretnijim nego pametnijim. Cash je bio pristojan, miran, tih, povučen, ozbiljan, a sam je pisao svoje pjesme, pa ga je Phillips više doživljavao kao sina što je rezultiralo da ga na prvoj singlici, koja je bila izvanredan debi popevši se do 14. mjesta country top-ljestvice, potpiše u deminutivu, kao 'Johnny'.

Međutim, taj miran, tih, povučen i ozbiljan momak napisao je vjerojatno najstrašnije stihove svijeta glazbe uopće, koji meni osobno uvijek zalede krv u žilama: One iz pjesme "Folsom Prison Blues" o tome kako je ubio tipa u Renou, samo da ga vidi kako umire. I upravo je ta pjesma ona koja najbolje opisuje cjelokupan njegov opus - Cash nikad nije bezbrižno pjevao o nasilju, njegovi junaci uvijek su morali živjeti sa svojom mračnom stranom, nikad se nisu izvukli nekažnjeno, ali ono što je divno u svakoj njegovoj pjesmi je što njegov glas nekako ne zatvara sva vrata, uvijek postoji taj maleni tračak svjetla i nade koji se probija do njih.

No ono što će ga uvijek izdvajati je stil - nije bio country pjevač, nije bio rocker, a nije bio ni honky tonk zabavljač. Stvorio je jedinstven, odmetnički stil: Iz rock 'n' rolla uzeo je buntovništvo, iz countryja osviještenost, a emotivnost iz folka.

Da Johnny Cash postaje prepoznatljivo ime na sceni potvrdila je i pjesma "I Walk The Line" iz 1957., njegov prvi milijunski hit (ukupno prodano više od dva milijuna primjeraka), a istoimeni album zadržao se na ljestvicama puna 43 tjedna. Međutim, premda je za njegovu popularnost uvelike bio zaslužan promotor rock 'n' roll glazbe, Cash se nije odlučio okušati u tom vidu glazbenog izričaja, jer je na vrijeme uvidio da nema nikakve šanse u borbi s Elvisovom karizmom (Johnny i Elvis bili su najbolji prijatelji, čak su zajedno ganjali cure poslije nastupa, Cashu nije smetalo što je na prstu nosio vjenčani prsten), stoga je odlučio ostati u country vodama, ponosan što je iste godine dobio poziv da nastupi u country prijestolnici Nashvilleu, u čuvenoj radijskoj emisiji Grand Ole Opry, gdje se prvi put pojavio odjeven u crno, zaradivši si tako nadimak koji će mu ostati do kraja života - Man In Black (kako je objasnio u istoimenoj pjesmi iz 1971. zbog 'siromašnih i obespravljenih, gladnih i beznadežnih').

Zatim su uslijedili hitovi "Orange Blossom Special", "Ballad Of A Teenage Queen" i "Guess Things Happen That Way". No, uslijedile su i žestoke svađe s Phillipsom oko tantijema za prodane ploče.

Velika diskografska kuća Columbia Records prepoznala je pravi trenutak te ponudila Cashu više kreativne slobode, igrajući na kartu njegove davne želje da snimi album s gospel pjesmama, stoga 1958. Cash stavlja svoj potpis na njihov papir.

U to vrijeme, krajem pedesetih godina, Cash je bio jedan od najpopularnijih izvođača s više od 200 koncerata godišnje što je bio tempo kakav on, nažalost nije uspio izdržati, pa je posegnuo za legalnom drogom - amfetaminima - i postao ovisnik. Sve do početka sedamdesetih bit će narkoman i alkoholičar sa zavidnom izvanglazbenom karijerom: Uređenje interijera hotelskih soba bez znanja vlasnika hotela (uz Hanka Williamsa, prvi je koji se počeo ozbiljno baviti redekoracijom soba), krijumčarenje tableta Benzedrina, Dexedrina i Dexamyla preko američko-meksičke granice u koferu za gitaru, uništavanje automobila, palež, guranje traktora niz stijenu, ometanje tuđeg vlasništva kako bi brao cvijeće i druge bizarnosti, stoga je sedam puta prenoćio u zatvorskim ćelijama.

S obzirom da više nije mogao normalno funkcionirati, trenutke kada nije bio na drogama koristio je opijajući se do besvijesti, što je dovelo i do krize u braku. Vivian je sve teže tolerirala njegove ispade, opijanja, jurnjavu za djevojkama, a Cash je postajao sve ćudljiviji, depresivniji, no istovremeno i sklon destrukciji bilo koje vrste. Bio je, jednostavno, nepredvidiv, bahat i arogantan. Napustio je obitelj i otišao u New York, a od Vivian službeno se razveo 1966.

U prosincu 1961. na jednom zajedničkom koncertu Cash je upoznao June Carter (iz glasovite obitelji Carter i autorica njegovog velikog hita "Ring Of Fire" iz 1963.) koja je već iduće godine počela nastupati u njegovom putujućem showu. Cashov život tih godina svodio se na uništene hotelske sobe, zapaljene automobile, pritvore, pao je na svega 70 kila, imao je problema s pjevanjem, morao je otkazivati nastupe, izgledao je, prema vlastitim riječima, 'poput smrti', kako fizički, tako i psihički.

Vrhunac krize zbio se 1967., kada se emocionalno iscrpljeni Cash, nakon što se danima vozikao bez da je išta jeo i pio, a kamoli spavao, zavukao u špilju Nickajack (iznad rijeke Tenneessee kod Chattanooge) i odlučio ondje umrijeti. Puzao je sve dublje i dublje, dok se nije našao u mrklom mraku. U tom trenutku osjećao se dovoljno udaljenim od Boga, ali onda je shvatio da ga Bog ipak nije napustio.

Osjetio je mir koji ga preplavljuje i odlučio izaći iz pećine. Na izlazu ga je dočekala June i Cash tada čvrsto odlučuje promijeniti svoj život i skinuti se s tableta. Vraća se kršćanstvu i odlučuje pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija, te do kraja života financira mnoge udruge i uplaćuje velike iznose u humanitarne svrhe.

Nakon tjedana i tjedana mučenja, mogao je za sebe reći da je izliječen, te je 11. studenog 1967. na scenu života, zahvaljujući June Carter koja ga je spasila od sigurne smrti i natjerala ga da se suoči sam sa sobom i ponovno okrene bogu, kročio neki novi Cash. I kako to obično, biva, June i Johnny vjenčali su se iste godine, te osim sina Johna Cartera Casha, polučili i hit "Jackson".

Nažalost, 1968. donijela je u razmaku od dva mjeseca dvije velike tragedije - gitarist Luther Perkins izgorio je u požaru svoje kuće, dok je prvi Cashov susjed na isti način izgubio tri sina. Susjedu je ime bilo Roy Orbison.

Cash se trijumfalno vratio na scenu snimivši sad već legendarni album "Johnny Cash At Folsom Prison" (naravno, znate koji je singl skinut s ovog albuma), a 1969. po već iskušanoj formuli ponovno završava u zatvoru, ovaj put riječ je o San Quentinu, gdje snima "Live In San Quentin", pravi opušteni album s puno cenzure (sam Cash zamolio je zatvorenike da ne psuju, jer riječi kao što su: /peep/, /peep/, /peep/ i /peep/ nisu dozvoljene) s nezaboravnim hitom Shela Silversteina "A Boy Named Sue".

Odlučite li preslušati barem jedan od ta dva albuma, odmah ćete shvatiti kakva osoba je Johnny Cash - osoba koja je u svakom od tih zatvorenika, ubojica, silovatelja i tko zna što sve ne, gledala onu ljudsku osobinu koju svatko od njih ima, izvlačeći na površinu isključivo samo ono najbolje od najgoreg ljudskog ološa (onog trenutka kad Cash zapjeva "Green Green Grass Of Home", možete doslovce opipati svu tugu među sivim zatvorskim zidovima). Cash je imao pjesme za svakoga - kauboje, Indijance, vlakovođe, farmere, sirotinju, jednostavno nije bilo društvene kategorije s kojom se nije mogao poistovjetiti.

Iste godine pozvao ga je i Bob Dylan na svoj album "Nashville Skyline", gdje su u duetu, nesigurno, zaboravljajući tekst, otpjevali "Girl From The North Country", a Cash je na ovitku ploče napisao prilično zanimljiv tekst i to u stihovima. Dylan nikad nije zaboravio koliko mu je Cash pomogao u karijeri čak i prije nego su se službeno upoznali, te mu se odužio napisavši pjesmu "Wanted Man" koju sam nikad nije izvodio niti ju je snimio na jednom albuma.

Međutim, sve je to pomoglo njegovoj privlačnosti u rock krugovima i porastu opće popularnosti: dobio je vlastitu emisiju na televiziji (u kojoj su, između ostalih gostovali i Neil Young, The Monkees, Bob Dylan), svirao je za Nixona, glumio s Kirkom Douglasom u filmu, snimljen je dokumentarni film o njemu, a niže hit za hitom - "Flesh And Blood" i Kristoffersonova "Sunday Morning Comin' Down"... (Priča o njihovom prvom susretu je uistinu nevjerojatna - Kris Kristofferson je, izritiran Cashovim odbijanjem da presluša njegove pjesme, zadnjim novcem unajmio helikopter i sletio mu u dvorište. Otad, pa sve do Cashove smrti bili su najbolji prijatelji.)

Sedamdesete godina prošlog stoljeća glazbeno za Casha nisu označile nikakvu novost, no njegova biografija "The Man In Black" bila je best-seler (nova biografija objavljena je 1998.), gostovao je u par televizijskih emisija, producirao film o Isusovom životu... Početkom osamdesetih ostvario je nekoliko kvalitetnih uloga u westernima (mnogo kasnije gostovat će i u jednoj epizodi serijala o inspektoru Columbu, u seriji "Dr. Quinn, Žena-Vrač" (na Jane Seymour je ostavio takav dojam da je glumica nazvala jednog sina po njemu), te u osmoj sezoni Simpsona gdje će posuditi glas Homerovom duhovnom vodiču, pustinjskom kojotu, dok ćemo njegove pjesme imati priliku slušati za vrijeme Geigerovih operacija u seriji "Chicago Hope" ili u SF seriji "Svemirski marinci").

No, već 1983. zamalo umire. Nakon operacije oka, pod utjecajem lijekova, napao je na svom imanju noja (?) koji mu je kljunom probio trbušnu šupljinu. Nakon tog incidenta vratio se svojim starim prijateljima Jacku Danielsu i Jimu Beamu, pa je završio na popularnoj, zvijezdama omiljenoj, Betty Ford klinici (gdje se najviše družio, pazite ovo, s Ozzy Osbourneom!).

1985. ponovno se udružio s kolegama iz Phillipsova Suna - Lewisom i Perkinsom, dok je Elvisa zamijenio Roy Orbison - pa je tako obnovljeni 'kvartet od milijun dolara' snimio album naslovljen "Class Of '55" uz gostovanje mnogih drugih zvijezda.

Sredinom osamdesetih, zajedno s Willijem Nelsonom, Waylonom Jenningsom i Krisom Kristoffersonom krenuo je na "The Highwaymen" turneju, međutim bilo je nemoguće oteti se dojmu da je njegova karijera došla do mrtve točke i da je živio od svoje stare slave, pa je Columbia Records izgubila strpljenje i 1986., raskinula ugovor s njim.

Za svoju novu diskografsku kuću Mercury, snimio je nekoliko izuzetno loših albuma, uglavnom reciklirajući svoju ostavštinu, obrađujući country standarde, dok nove pjesme nisu vrijedne spomena.

1988. Waylon Jenings doživio je srčani udar, pa je Cash na njegov nagovor otišao na liječnički pregled nakon kojeg se pokazalo da je potrebno obaviti rutinsku operaciju srca i ugraditi premosnicu. Operacija je prošla u redu, ali Cash je odbio primati lijekove protiv bolova (iz straha da se ponovno ne navuče na njih), što je rezultiralo upalom pluća i ponovnim bliskim susretom sa smrću.

I tako je naša zvijezda kao isluženi country autor, diskografski mrtvac strahovito narušenog zdravlja ušla u devedesete. Međutim, za razliku od većine, on je stario dostojanstveno i premda je uvijek bio izvan glazbenog stada, ne pripadajući niti jednom toku, nikad se nitko nije šalio na njegov račun, niti je ikad bio predmetom sprdnje (sjetite se samo Elvisa u poznim godinama, ili Jerry Lee Lewisa koji je rasprodavao svoj ugled svirajući po kojekakvim sumnjivim krčmama Rumunjske i Bugarske), jer jednostavno nije bilo ičega smiješnog u njegovoj pojavi, u njegovom glasu i u njegovim pjesmama, a i onda kad je bilo razloga, nekako nije priličilo, doimalo se nedoličnim. Mnogi bi postali predmet ismijavanja da pjevaju ono što je pjevao on, no Cash je uvijek učinio da teme njegovih pjesama zvuče uvjerljivo, onako staromodno 'muški', tako da tkogod se pokušao nasmijati bi ispao glup (da citiram Bonoa iz grupe U2: "Svi mi znamo da smo pičkice u usporedbi s Johnnyjem").

Srećom po sve, 1993. nakon raskida ugovora s Mercuryjem, prišao mu je Rick Rubin i nakon kraćih pregovora, Cash snima prvi album iz serije "American Recordings" na kojem je, prateći se na gitari, obradio pjesme drugih autora - našao se ondje Leonard Cohen, Tom Waits, Glen Danzig i drugi, no hit albuma bila je pjesma "Delia's Gone", njegov prvi spot koji se zavrtio i na MTV-iju, a sam album donio je prekretnicu u njegovu životu, Cash je bio prepoznat i od strane mlađe publike koja je u njemu vidjela pravog, iskonskog buntovnika.

1996. slijedio je "Unchained", drugi album tetralogije gdje su mu se kao prateći sastav pridružili Tom Petty i njegovi Heartbreakersi, gdje je Cash obradio, između ostalog, Beckov "Rowboat" i "Rusty Cage" Soundgardena. Prvi put kad sam čuo te pjesme, rekao sam: "Ovo zvuči kao da su oni obradili njega, a ne on njih". No country establishment je ovaj album jednostavno ignorirao, pa su Rubin i Cash zakupili cijelu stranicu magazina Billboard kako bi se 'zahvalili' Nashvilleskoj glazbenoj industriji za pruženu potporu. Naravno, fotografija koja je stavljena uz tekst zahvale bila je ona legendarna s Cashovim ispruženim srednjim prstom.

I uistinu, Cash je mogao svaku pjesmu prigrliti kao svoju, otpjevati je kao da je njegova vlastita izvlačeći iz starih, dobro poznatih stihova neka nova značenja za koje nismo ni bili svjesni da su nam cijelo vrijeme pred nosom, što se najbolje može čuti na trećem albumu iz 2000. - "Solitary Man", vjerojatno najboljem iz ove edicije, gdje u Cashovoj izvedbi Nick Cave zvuči bolje od Nick Cavea, Neil Diamond bolje od Neil Diamonda, U2 bolje od U2... Ne postoje riječi kojima bi se ovaj album mogao opisati, svaki ton, svaki otpjevani stih zvuči kao jezovita glazbena oporuka drhtavog glasa koji, kao da progovara iz vlastitog groba. (sjećam se kako mi je tad palo na pamet da bi najbolje bilo za Casha da uskoro umre, jer otišao bi u velikom, najvećem stilu.)

Međutim, sa sve većim glazbenim uspjehom, njegovo zdravstveno stanje bivalo je sve teže i teže. Parkinsonova bolest dijagnosticirana 1997., uzimala je sve više maha, upale pluća bivale su sve češće, dok je dijabetes vrebao iz prikrajka. Kasniji lagani moždani udar primorat će ga na češće korištenje invalidskih kolica

Gospod mu je dao snage da završi četvrti album "The Man Comes Around" iz 2002. koji je iznjedrio pjesmu "Hurt" (autor pjesme Trent Raznor aka Nine Inch Nails nakon što je čuo Cashovu obradu prestao je izvoditi pjesmu u originalu na svojim koncertima, jer mu je, njegovim riječima rečeno, 'bilo neugodno'). Za istu pjesmu snimljen je i jedan od najemotivnijih i najfascinantnijih spotova ikad, prepun simbolike, presjek Cashove cjelokupne karijere uz par kadrova koje je teško zaboraviti s obzirom da su jasno predvidjeli buduće događaje (primjerice, vrata njegove kuće na kojima stoji natpis 'Zatvoreno'). Bilo je kao dan jasno da takav spot snima samo osoba koja naslućuje da je kraj blizu.

Paralelno s tim albumom diljem svijeta održavali su se koncerti u čast njegova 70.-og rođendana - svoj tribute odali su Bob Dylan, Sheryl Crow, Willie Nelson, Bruce Springsteen, Emmylou Harris i mnogi drugi, a Columbia Records objavila je tri albuma koja najbolje prikazuju Cashovu glazbu tijekom svih ovih godina: "Love", "God" i "Murder"... I zaista, nitko nije pjevao o bezvremenskoj i vječnoj ljubavi kao Cash, o milostivom bogu koji je uvijek spreman pružiti ruku oprosta čak i onima koji su duboko zaglibili u blato grijeha.

Početak kraja bio je u svibnju 2003: U 73. godini, nakon komplikacija poslije operacije srca umrla je June Carter. Cash je bio posve shrvan (prava riječ bila bi 'izgubljen') gubitkom supruge, ali je ipak nastavio stvarati glazbu, te se zadnji put pojavio u javnosti 5. srpnja 2003. na godišnjem koncertu obitelji Carter. Zapjevao je "Ring Of Fire", no emocije su bile prejake i Cash se slomio pred kraj pjesme, ali ipak je uspio suzdržati suze i otpjevati ju do kraja.

A ta 2003. kao da se urotila protiv svijeta glazbe: Mickey Ribb (T-Rex), Maurice Gibb (Bee Gees), Nina Simone, Barry White, Compay Segundo, Ruben Gonzalez, Warren Zevon, Robert Palmer samo su neki koji su nas napustili te godine.

U srpnju preminuo je Sam Phillips, a 12. rujna u bolnici u Nashvilleu, što zbog respiratornih problema uzrokovanih dijabetesom, a što zbog tuge za nedavno preminulom suprugom, napustio nas je i Johnny Cash. I premda potpisnik ovih redova nije vjernik, iskreno se nadam i vjerujem da su se June i Johnny ponovno sreli i da će njihova ljubav, baš kao i njihova glazba, trajati vječno.
zahvaljujemo gitare.info
6strings @ 01:55 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Anketa
Mislite li da rockeri moraju imati dugu kosu ako žele biti odani svom stilu?



Brojač posjeta
134622
O blogu
Rock and roll, punk, blues...
Anketa
Svirate li koji instrument?










Anketa
Najviše slušam...



Index.hr
Nema zapisa.