Rock and Roll dnevnik
6Strings - Rock and Roll diary
Popis tekstova
Blog
četvrtak, ožujak 6, 2008
Lagano su gradili karijeru s odličnim albumima, a glavna prekretnica u njihovom uspjehu je bila pjesma"Losing My Religion" (s "Out of Time"), koja ih je bacila u sam vrh, nakon čega je godinu dana kasnije uslijedio album "Automatic for the People", koji je i dan-danas  mnogima jedan od najdražih, ako ne i najdraži album svih vremena jer su na njemu bezvremenske pjesme poput "Everybody Hurts"
ili "Drive".

R.E.M. je osnovan prije skoro trideset godina, 1980., u gradiću Athensu, kao bend prijatelja, a začetnici su bili Bill Berry (bubanj i perkusije), Peter Buck (gitara), Mike Mills (bas) te Michael Stipe (vokal).

Nakon izvjesnih zdravstvenih problema, umora i nedostatka motiva, krajem 1997. bubnjar Berry je odlučio napustiti bend, a ostatak je odlučio nadalje svirati kao trojac, zbog čega je i nastao eksperimentalni "Up" godinu dana kasnije. Posljednjim albumima, "Reveal" i "Around the Sun", bend se vratio svom izvornom zvuku, pravim indie rock pjesmama, te je održao reputaciju jednog od najvećih bendova današnjice.

Uživo su uvijek davali sve od sebe, posebno Stipe u svojim vokalnim interpretacijama, što smo se mogli uvjeriti prije skoro tri godine (početkom 2005.) na izvrsnom (tako kažu, ja, nažalost, nisam bio) koncertu u Domu sportova. S te iste "Around the World Tour" turneje, dobili smo i prvi live-album R.E.M., vrlo bogato opremljeni CD-box s koncertima koji su se održali samo mjesec dana nakon Zagreba, u Dublinu na samom završetku zimskog dijela europskog predstavljanja "Around the Sun".

Na dvostrukom CD formatu objavljena je više-manje standardna set-lista koju su svirali tijekom cijele turneje, jedna best of kompilacija s jakim naglaskom na "Around the Sun", što je i logično. Cijeli sadržaj tih koncerata je zabilježen i videokamerom, pa ću u daljnoj recenziji obraditi DVD-izdanje jer imam i vizualnu sliku cijele atmosfere, a zapravo mislim na oba formata jer su pjesme u oba slučaja iste, te slijede istim redom.

Cijelo izdanje započinje kratkim backstage dijelom u kojem se između ostalog uočava pripremanje benda za sam nastup i šminkanje maske na licu Stipea, kojemu je to tada bio karakteristični koncertni performans. Jako brzo se krene na samu binu koja je prave veličine, niti prevelika da se bend zagubi, niti premala da se gužvaju na njoj.

Što se tiče samog osvjetljenja, većina koncerta provedena je u nešto tamnijim tonovima s najčešće zelenim reflektorima koji su obasjavali stage, a zvuk je na vrlo visokom nivou, jedinom koji i priliči samom R.E.M.-u. Na licima fanova vidjelo se da uživaju u svakom tonu, pjesmi, pa cijeli 'hepening' dobiva još veći smisao za objavljivanje u vidu ovakvog izdanja.

Čast da otvori koncert dobila je pjesma "I Took Your Name" s "Monstera", i show je mogao početi. Prvi veliki trenutak dogodio se na "Everybody Hurts", kad je cijela dvorana pjevala zajedno sa Stipeom, nešto neopisivo... Nakon nje je uslijedila simpatična "Electron Blue" s posljednjeg albuma, s kojeg je skinuto čak šest pjesama.

Nakon nešto mirnijih tonova, bend je ubacio "Bad Day" da malo razgiba publiku, a zatim je Stipe najavio "The Ascent of Man", za koju je rekao da je prvi puta sviraju u Europi. "Leaving New York" i "Orange Crush" odražavaju visok nivo oduševljenja, a zatim su krenule i 'anti-bushevske' pjesme "I Wanted to Be Wrong" i "Final Straw", koje su najavljene s velikim isprikama zbog 'svoje' administracije, skoro kao da im je žao što su Amerikanci isto kao što je i George W. Bush. Ali nećemo o politici!

Pred kraj regularnog dijela ostavljene su vrlo plesna, šarmantna i živahna "Imitation of Life", za koju je rekao da je njihov prvi hit singl u Japanu, neuništiva "The One I Love", vrlo emotivna s jakim klavijaturama "Walk Unafraid", te naravno "Losing My Religion" na koju je publika ponovno frenetično reagirala i pjevala, nakon čega su se nakratko povukli u svoje odaje iza bine.

Bis je došao brzo, nakon izlistavanja svih gradova turneje na velikom ekranu iznad pozornice, a kada je stiglo ime Dublin, uz deranje publike bend se vraća i otprašuje "What's the Frequency, Kenneth?".

Na tom dijelu koncerta (koji je na drugom CD-u) odsvirali su "Drive", "(Don't Go Back To) Rockville", u kojoj se Mills primio mikrofona, a Daniel Ryan iz domaćih The Thrillsa gitare (često su tijekom turneje pozivali domaće izvođače da im se pridruže na bini), dosad neobjavljenu "I'm Gonna DJ", te "Man on the Moon", s kojom najčešće završavaju svoju svirku.

Kompilacije najvećih hitova i live-albumi služe za popunjavanje ugovora s diskografima, ali to se ne bi moglo reći i za R.E.M. jer su tek prije par godina dobili pravi 'best of' (prošlogodišnji im je objavio bivši diskograf), a tek nakon skoro 30 godina na glazbenoj sceni su se odlučili za prvi live-album.

'Tajming' nije mogao biti bolji, u iščekivanju novog albuma koji se kuha u njihovim glavama i studiju, live je bio idealno rješenje za popunjavanje trenutne diskografske praznine. Na svu sreću, nismo dobili bilo kakvo izdanje, već jedno vrhunsko izdanje, s dva CD-a i DVD-om u kojem bend pokazuje da je jedan od najvećih što je i nedavno potvrđeno ulaskom u Rock and Roll Hall of Fame.

Do sljedeće prigode, eventualnog novog koncerta u Zagrebu (kojeg ne smijem propustiti), utjeha je, na svu sreću, pronađena! izvor: www.otvoreni.hr
6strings @ 19:12 |Komentiraj | Komentari: 0
Anketa
Mislite li da rockeri moraju imati dugu kosu ako žele biti odani svom stilu?



Brojač posjeta
135558
O blogu
Rock and roll, punk, blues...
Anketa
Svirate li koji instrument?










Anketa
Najviše slušam...



Index.hr
Nema zapisa.